Socijalna kontrola obuhvaća razne tehnike, metode i mehanizme koje institucije koriste kako bi usmjeravale i regulirale ljudsko ponašanje unutar zajednice. To je važan sociokulturološki alat za uspostavljanje sustavnih i relativno dosljednih granica za individualno ponašanje. Te granice motiviraju ljude da se pridržavaju tradicija i normi ponašanja koje su ključne za besprijekorno funkcioniranje grupe ili društva (Greenberg, Rohe, 1986).
Većina stručnjaka se općenito slaže s kategorizacijom socijalne kontrole na formalne i neformalne oblike. Međutim, postoji kontinuirana rasprava o nadmoćnoj učinkovitosti jedne nad drugom. Neki zagovaraju tradicionalnu socijalnu kontrolu tvrdeći da samo efikasne sankcije koje nameće državni pravosudni sustav mogu smanjiti ili spriječiti kriminal.
Klasični teoretičari uglavnom podržavaju ovaj stav, dok su sociolozi poput Durkheima vjerovali da kaznene mjere suptilno utječu na prevenciju kriminala u usporedbi s mehanizmima neformalne kontrole (Sherman et al., 1992). Durkheim je tvrdio da što je manja skupina kojoj pojedinac pripada, manje se na nju oslanja, više se oslanja na sebe i priznaje samo ona pravila ponašanja koja služe vlastitim interesima (Durkheim, 1997).
Kad promatramo naše trenutno društvo, vidimo ovu Durkheimovu teoriju u praksi. Porast siromaštva i smanjenje srednjeg sloja potaknuli su instinktivnu potrebu za preživljavanjem. Taj intenzivirani instinkt za preživljavanjem često navodi pojedince da se posluže nezakonitim sredstvima, poput prisvajanja tuđe imovine ili počinjenja drugih kaznenih djela. To također potvrđuje Merton, koji tvrdi da odstupanje proizlazi iz ekonomskih dispariteta i društvenih napetosti koje ometaju postizanje kulturološki definiranih ciljeva, posebno financijskog uspjeha (Merton, 1968). Međutim, ovaj fenomen nije jedinstven za Hrvatsku ili balkanske zemlje, već je globalni problem koji se intenzivira u zemljama s lošim ekonomskim uvjetima.
Drugi teoretičari anomalije su doprinijeli reviziji Mertonovog modela. Primjerice, A. Cohen je usredotočen na delikventne subkulture i nemogućnost postizanja statusa srednje klase (Cohen, 1955). Agnew (1992) se usredotočio na trenutno socijalno okruženje pojedinca u svojoj teoriji anomalije. Proširio je svoju perspektivu izvan neuspjeha u postizanju pozitivno vrijednih ciljeva i odsutnosti pozitivnih poticaja kako bi obuhvatio “sve negativne odnose između pojedinca i drugih” (Agnew, 1992: 74). Kako zajednice rastu, udaljenost među osobama se povećava, što dovodi do smanjene komunikacije i rasta međusobnog nepovjerenja.
Manje zajednice više se pridržavaju tradicionalnih načela, a stanovnici su manje skloni sudjelovanju u kriminalnim aktivnostima zbog dubokog osjećaja srama i socijalnog izopćenja. Nadalje, međusobno poštovanje i intenzivni međuljudski odnosi unutar zajednice su od vitalne važnosti. Hirschi (1969) je predložio četiri elementa društvenih veza koji odvraćaju pojedince od počinjenja zločina: privrženost, posvećenost, uključenost i vjera (Hirschi, 2009). Williams i Hawkins su primijetili da potencijalni počinitelji strahuju ne samo od pritvora u zatvoru već i od osude ljudi u njihovom okruženju ako budu uhićeni (Williams, Hawkins, 1986: 569). To naglašava ideju da se osobe u manjim zajednicama brinu zbog odbacivanja od strane vlastite zajednice. Primjerice, iskustvo Malte otkriva da neformalni sustav socijalne kontrole značajno doprinosi prevenciji kriminala, ali komplicira reintegraciju bivših zatvorenika, jer ih zajednice često odbacuju nakon odslužene kazne.
Još jedan ključni faktor koji doprinosi niskoj stopi kriminala na Malti je integracija građana u zajednicu i solidarnost među njezinim članovima, što je rijetkost u mnogim drugim zemljama (Ignjatović, 2009). Nasuprot tome, stanovnici područja s visokom stopom kriminala često budu sumnjičavi jedni prema drugima. Navode slabi osjećaj zajednice, minimalan utjecaj na događaje u susjedstvu i vjerovanje da su susjedi oni na koje treba paziti.
Ta otuđenost karakteristična je za moderna društva, jer tradicionalni norme koje su u prošlosti bile poštovane, gube na vrijednosti. Može li ijedno društvo danas postojati bez zakonskih standarda i sankcija koje prijete kaznenim djelima?
Primitivna društva nude ekstremne primjere neformalnih mehanizama socijalne kontrole poput krvnih osveta. Na područjima gdje se krvne osvete još uvijek prakticiraju, stopa ubojstava je znatno niža. Počinitelji krvnih osveta nisu označeni kao ubojice unutar svoje zajednice, već pojedinci koji ispunjavaju svoju obvezu da obnove obiteljsku čast.
Foster je zaključio da u područjima s visokom stopom kriminala aktivni napori trebaju biti usmjereni na izgradnju i jačanje postojećih mehanizama neformalne socijalne kontrole. U kombinaciji s širim društvenim i ekonomskim programima, ovi projekti predstavljaju ključ za učinkovitu i dugoročnu prevenciju kriminala (Foster, 1995).