Socijalna kontrola predstavlja različite vrste, metode i načine kojima ustanove nastoje usmjeriti i regulirati ponašanje osoba u zajednici. Socijalna kontrola je socijalno i kulturno sredstvo kojim se postavljaju sistematična i relativno dosljedna ograničenja ponašanja pojedinaca. Njima se ljudi motiviraju da se pridržavaju tradicije i obrazaca ponašanja koji su značajni za neometano funkcioniranje grupe ili društva (Greenberg, Rohe, 1986).
Većina teoretičara se slaže oko jedinstvene podjele na formalnu i neformalnu socijalnu kontrolu. Međutim, teoretičari se nisu slagali oko višeg stupnja efikasnosti jednog ili drugog oblika socijalne kontrole. Jedni su smatrali da prednost treba dati formalnoj socijalnoj kontroli, pravdajući to argumentima da samo efikasna sankcija od strane pravosudnog sustava države može doprinijeti smanjenju kriminaliteta, odnosno njegovoj prevenciji.
To su tvrdili klasični teoretičari, dok su s druge strane sociolozi poput Durkheim-a smatrali da kaznene sankcije imaju nezamjetan učinak na prevenciju kriminaliteta, u odnosu na neformalne oblike kontrole (Sherman et al., 1992). Durkheim je tvrdio da što je slabija grupa kojoj pojedinac pripada on manje zavisi od nje, a više se oslanja na sebe i pritom priznaje samo pravila ponašanja koja su u njegovom interesu (Durkheim, 1997).
Kao dobar primjer koji potkrepljuje ovu Dirkheimovu teoriju možemo sagledati i naše društvo i trenutno stanje istog. Porast broja siromašnih i iščezavanje srednje klase okolnosti su u kojima raste iskonska potreba čovjeka za preživljavanjem. Nastalo stanje svijesti rezultira rapidnim povećanjem broja osoba koje iz krize pokušavaju izaći na način da pribjegavaju kršenju zakonskih normi, bespravnom prisvajanju tuđih stvari i imovine, kao i činjenjem ostalih kaznenih djela. To potvrđuje i Merton koji kaže da je devijantnost posljedica ekonomskih nejednakosti i tenzija u društvu koje onemogućavaju postizanje kulturno definiranog cilja – ekonomskog uspjeha (Merton, 1968). Međutim, nisu samo Hrvatska i ostale zemlje Balkana primjer za ovu teoriju. Takva se pojava manifestira globalno u svim onim zemljama koje imaju lošu ekonomsku situaciju.
Ostali teoretičari anomije također su dali svoj doprinos reviziji Merton-ovog modela. Primjerice, A. Cohen je bio fokusiran na pojam delinkventne potkulture i nemogućnost postizanja socijalnog statusa srednje klase (Cohen, 1955). U svojem objašnjenju kriminaliteta Agnew (1992) posvećuje posebnu pažnju neposrednom socijalnom okruženju pojedinca. U svojoj općoj teoriji anomije, on se ne ograničava samo na neuspjeh pojedinca u postizanju pozitivno vrednovanih ciljeva i odsustvo pozitivnih stimulusa, već uključuje i „sve oblike negativnih odnosa između pojedinca i drugih ljudi“ (Agnew, 1992: 74). Povećanjem zajednice, nastaje i veća udaljenost između ljudi, a to donosi i manju komunikaciju. Time također raste jedan bitan faktor koji snažno utječe na međuljudske odnose , a to je međusobno nepovjerenje.
Manja se sredina pridržava tradicionalnih principa, a samim time je i manja vjerojatnost činjenja protupravnih djela zbog samog osjećaja stida i srama. S druge strane tu je i međusobno poštovanje i dobri međuljudski odnosi u zajednici. Prema teoriji socijalne kontrole Hirsch (1969), navodi da postoje četiri elementa socijalnih veza koji sprečavaju pojedinca da počini kazneno djelo – privrženost, posvećenost, angažiranost i vjerovanje (Hirschi, 2009). Williams i Hawkins navode da kod potencijalnog prijestupnika postoji ne samo „strah od zatvorskih deprivacija, već i strah od osude ljudi iz njegovog okruženja ukoliko bude uhićen“ (Williams, Hawkins, 1986: 569). To govori u prilog tezi da ljudi u manjim zajednicama brinu o tome da li mogu biti odbačeni iz zajednice. Na primjeru Malte možemo vidjeti da na stopu kriminaliteta u najvećoj mjeri utječe vezanost građana za zajednicu, obitelj, religiozne norme, kao i socijalna politika koja za uzor ima ideju države blagostanja (Ignjatović, 2009). Kao što je ranije spomenuto, činjenica je da ukoliko mali broj stanovnika živi na malom prostoru u homogenoj sredini to dovodi do efektivnog postiđivanja osuđenog i ekskomuniciranja iz zajednice, što može pojačati njegovu kriminalnu karijeru. Iskustvo Malte pokazuje da sistem neformalne socijalne kontrole doprinosi generalnoj prevenciji kriminala, ali istovremeno otežava reintegraciju osuđenih lica jer ih sredina nakon izdržane kazne uglavnom odbacuje.
Još jedan važan zaključak koji objašnjava nisku stopu kriminaliteta na Malti odnosi se na integriranost građana u zajednicu i solidarnost koja postoji među članovima zajednice, što je sve rjeđa pojava u drugim državama (Ignjatović, 2009). S druge strane stanovnici područja koje karakterizira visoka stopa kriminala su vrlo sumnjičavi jedni prema drugima. Izjavljuju da imaju slab osjećaj za zajedništvo, nizak stupanj utjecaja na događanja u susjedstvu i osjećaju da su susjedi oni od kojih se treba najviše čuvati.
Ova otuđenost ljudi je karakteristična za suvremena društva jer se u sve većoj mjeri gube na značaju tradicionalne norme koje su se poštivale u prošlosti.
Da li bi neko društvo danas moglo opstati bez zakonskih normi i sankcija koje prijete za učinjena kaznena djela?
Poznato je svima kakva je situacija bila u primitivnim zajednicama. Kao ekstremni primjer možemo navesti krvnu osvetu kao sredstvo socijalne kontrole. Poznato je da u krajevima u kojima se i danas primjenjuje krvna osveta ima vrlo malo kaznenih djela ubojstva. Izvršilac krvne osvete se u svojoj zajednici ne tretira kao ubojica, već netko tko je učinio ono što mu je obaveza kako bi povratio čast obitelji.
Pa je tako, Foster zaključila da u područjima sa visokom stopom kriminala treba aktivno raditi na izgradnji i jačanju postojećih mehanizama neformalne socijalne kontrole. Takve vrste aktivnosti udružene sa širim socijalnim i ekonomskim programima predstavljaju ključ za efektivnu i dugoročnu prevenciju kriminaliteta (Foster, 1995).