Grafiti se danas nalaze svuda oko nas u javnom prostoru, od pročelja, zgrada, zidova, tramvaja, pa čak i do ulične rasvjete, odnosno svuda u javnom prostoru. „Ono što grafite odjeljuje od ostalih vizualnih elemenata gradskog pejzaža jest njihova autentičnost, izvornost geste koja varira od prozaičnog ostavljanja traga do domišljatih i višeznačnih poruka ili pak likovno upečatljivih slika (Mrduljaš, 2005).

Na početku prošloga stoljeća, grafite je proučavao američki antropolog Henry Field. On je prilikom proučavanja zemalja Bliskog istoka kao što su Irak, Iran, Jordan i Sirija shvatio kako su u tom razdoblju grafiti služili „kao način označavanja teritorija i obilježavanja vlasništva nad objektima i predmetima“. Tijekom Drugog svjetskoga rata, mnogi autori smatraju kako dolazi do pojave prvog „taga“ , odnosno jednostavnog potpisa kojim se potpisuju grafiti umjetnici. Jedan od prvih bio je „Kilroy was here“. Prvi put je lociran u belgijskom gradu Bastogni.

U posljednjih nekoliko godina, grafiti počinju biti interesantni kao zanimljiv način oglašivanja velikih korporacija, kao što su Coca Cola, MTV, Nike i Adidas. Jedan od najpoznatijih takvih radova svakako je Coca Colin grafit u Reykjaviku na Islandu, ali i Nikeov mural na zagrebačkoj Zavrtnici. Šireći se na sve sfere života, grafiti se ubrzano sele u popularnu kulturu, gdje zasigurno mogu doći do još veće percepcije u očima javnosti, a to se ponajviše odnosi i na svijet računalnih igrica. Tako se pojavljuju u poznatim naslovima kao što su igra Far Cry ili Grand Theft Auto. Osim u virtualnom svijetu, sve se veća pažnja posvećuje i samim grafiti umjetnicima, pa se tako pojedine tekstilne industrije specijaliziraju za izradu odjeće i obuće za novi prihvaćeni oblik umjetnosti.

Danas već razlikujemo vandalske grafite od umjetničkih i onih reklamnih.

Još 1995. godine provedeno je istraživanje (Gardner) koje je pokazalo kako se kombinacijom sigurnosnog hardvera, psihologijom i dizajnom prostora stvori fizička okolina koja svojim izgledom odvraća od počinjenja kaznenih djela. Iz ovih rezultata proizlazi zaključak kako bi promjenom fizičkog okoliša došlo i do manje vjerojatnosti za nastupanje kriminala. Početak ovakvog pristupa seže do 1970. godine kada se javila ideja da odgovarajući dizajn i korištenje okoliša ima utjecaja na pojavu kriminaliteta na način da smanjuje njegovu pojavu, a samim time utječe i na smanjenje pojave straha od kriminaliteta što dovodi do poboljšanja kvalitete življenja ljudi.

Glavnih šest karakteristika koje čine ovaj pristup (Balgač, 2013):

  1. Teritorijalnost – se definira kao koncept dizajna koji je usmjeren s jedne strane na osnaživanje osjećaja vlasništva kod zakonitih korisnika prostora, a s druge strane na obeshrabrivanje nezakonitih korisnika;
  2. Nadzor – se temelji na ideji da počinitelj kriminalne aktivnosti neće djelovati ukoliko zaključi da postoji velika mogućnost da netko svjedoči njegovom djelovanju;
  3. Kontrola pristupa – je koncept koji se oslanja na strategije prirodnog, formalnog i tehničkog nadzora, a usmjeren je na smanjivanje prilika za počinjenje kažnjivog djela kroz onemogućavanje pristupa potencijalnoj meti čime se stvara povećani rizik potencijalnom počinitelju;
  4. Održavanje/dojam vanjskog izgleda – su važne stavke jer uništena, vandalizirana i napuštena mjesta povećavaju strah građana od kriminaliteta, smanjuju njihovu aktivnost u tim područjima čime se smanjuju rizici za potencijalnog počinitelja. Također, uništena i zapuštena područja ukazuju na manjak formalne i neformalne kontrole i na veću toleranciju prema neredu;
  5. Podrška aktivnosti – je pristup koji podržava interakciju ljudi kroz organizaciju različitih sadržaja i aktivnosti na javnom prostoru s ciljem odvraćanja potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Koristi se dizajnom prostora i okoliša kako bi potaknuo što veći broj ljudi na svakodnevno korištenje javnih prostora, trgova i ulica;
  6. Osnaživanje mete – nastoji neki prostor ili predmet učiniti teže dostupnim za potencijalne počinitelje kaznenih djela te na taj način proizvodi dodatni napor koji potencijalni počinitelj mora uložiti, a samim time se povećava i rizik za počinitelja.

 

Preporuke za poboljšanje u sklopu neformalne kontrole, odnosno građana:

  • u okolici stambenih zgrada i obiteljskih kuća uz pomoć staza, zelenila ili ograda jasno podijeliti prostor na privatni (onaj koji pripada stambenoj zgradi ili obiteljskoj kući) i javni (onaj koji je dostupan svima);
  • zelenilo (grmovi i cvjetni nasadi) koje se koristi u uređenju okoliša ne bi smjelo biti više od 1 metra, stabla bi trebala biti podrezana tako da se krošnja ne spušta ispod visine od 3 metra, a ograde bi trebale omogućiti da se kroz njih vidi;
  • naglasiti ulaz u stambenu zgradu nekim od arhitektonskih elemenata – rasvjetom, svijetlim bojama fasade i/ili uređenim zelenilom;
  • jasno označiti kućni broj jer će na taj način policija, vatrogasci i ostale službe za žurne intervencije lako pronaći svoje odredište, te isto tako jasnim isticanjem broja pokazuje se vlasništvo, ali i odgovornost nad određenim posjedom;
  • svako oštećenje na prethodno spomenutim elementima uređenja objekata ili okoliša odmah popraviti jer time pokazujemo brigu za prostor – Teorija razbijenog prozora (Wilson, Keling, 1982).

Iako svaki prostor zahtijeva individualni pristup, poštujući prethodno navedene smjernice građani mogu i sami dati veliki doprinos u razvoju sigurnosti zajednice.